Lose sam.
Koliko god se pokusavam slagati s vremena na vrijeme da sam dobro, istina je drugacija.
Istina je da nisam nimalo dobro.
Istina je da vec dva mjeseca ne zivim, vec prezivljavam.
Bez tebe je sve sumorno, sve je prazno.

Ida me pitala danas kako se osjecam, a ja po prvi put u zivotu nisam znala da joj odgovorim.
Nisam bila ni sretna, ni tuzna.. Jednostavno sam se osjecala prazno.
Prazno i unisteno.
Potpuno unisteno.
Razmisljam o ovoj zimi koja je unijela tup osjecaj u moja njedra i uvukla me u svoju tugu.
Razmisljam o ovim hladnim nocima, koje mi ne donose ni san, ni mir, gledajuci u prazan strop.
Pokusavam se zatvoriti u sne, jer jedino tamo postoje tragovi nas.
Nije dobro, ne sluti ovo na dobro, ali drugacije zaista ne umijem.

Sutra ti je rodjendan.
Tuga navire.
Na sutrasnji dan, kada ti ne mogu reci koliko te volim, tuga je dosegla svoj vrhunac.
Nedostajes mi.
Svakim mojim uzdahom i otkucajem srca; nedostajes mi.
Kad zbrojim na gomilu sve sto imam, ne mogu to da zakljucim; jer nema tebe.
I kad bih slavila nesto, mada slavlja vise ne volim, pa pozivala sve ljude koje volim; to se ne bi odrzalo, jer nema tebe.
Voljela bih da ti na sutrasnji dan mogu reci koliko te volim i koliko si za mene poseban.
Koliko si samo srece donio u moj zivot.
Kad bih samo mogla da ti cestitam onako kako mi srce zeli.
Kad bih samo mogla...

Ti barem znas ko ti zeli najsretniji rodjendan na svijetu.
S njom ili bez nje.. Nebitno je.
Zvuci kao laz, ali da znam da si ti istinski sretan, ja bih se nasmijala i u sebi rekla "Boze, hvala ti."

Kako god, ja cu nastaviti da pisem ovo nesto, da citam, da slusam Balasevica, da ispijam vrelu kafu, da pusim u velikim kolicinama, da psujem ovu bljuzgavicu po ovim nasim ulicama. Samo mojim i tvojim.
I voljet cu te. Kroz pjesme, kroz pisma, kroz snove i sjecanja.
Nasa sjecanja.
Ona sjecanja koja mi nista i niko ne moze oduzeti ni za jos ovoliko stoljeca.
Ona sjecanja koja su samo moja i tvoja.
To je valjda jedina stvar koja me podsjeca da je sve bilo stvarno.

Moje poraze niko ne primecuje, to sam samo tebi pricala na glas.

Ja vise ne znam sta da ti kazem.
Ne znam vise kojim rijecima da te opisem.
Ne znam vise sta da kazem kad me pitaju za tebe.
Nemam vise snage da nokte zabijam u dlan svaki put kad neko izusti tvoje ime.

Sta da im kazem gdje si?
Sta da kazem s kim si?
Sta da im kazem kad pitaju kako si?
Ja ne znam kako si. Ne znam gdje si, i ne znam s kim si.
Ne znam kako ces proslaviti svoj rodjendan koji je za par dana.
Ne znam, jer smo ga planirali zajedno slaviti. Ti i ja.
Planirala sam ogromnu tortu, svu od cokolade, bas kao sto ti volis.
I planirala sam nike duksericu. Znas onu koja ti se svidjela kad smo zajedno bili?
Ona koju si htio da kupis? Eh, ta.
Ne, ti i ja rodjendan necemo docekati zajedno.Ti ces ga docekati sa njom, jer ti ona daje sve sto ti treba.

Kako god, ne brinem se ja za tebe.
Ne brinem se, ama bas nimalo.
Znas zasto?
Zato sto znam da ce ti kroz nekoliko mjeseci, mozda godina, doci u glavu sta si imao i sta si izgubio.
A ja cu i tad, bas kao i sad, kao vjerni duh biti tu da te podsjetim da jos ima neko ko te voli, i ko dise za tebe.
I vratit cu ti se. Uvijek.
Danas, sutra, za godinu, dvije, deset-uvijek.

Mozda izmedju nas stvari vise nece biti kao sto su bile.
Mozda nikad vise ne budemo onako nasmijani kao sto smo bili, i mozda nikad ne uspijemo onaj nas septembar ponoviti, ali znam: gdje god da odemo, sta god da se desi, uvijek ce ostati one slike nas nasmijanih, ma gdje budemo bili za nekoliko godina.
A to je, kako ja volim reci, nista i sve.
I nista mi vise osim toga ne treba.

I ne trebam ti pisati cestitke za rodjendan, ti ionako znas ko je sretan kad si ti sretan.
Ti ionako znas, i uvijek si znao ko je uvijek tu na kraju tunela.
Znas ko ti zeli najsretniji rodjendan na svijetu.
Znas ti ko je najponosniji na tebe i sve tvoje.
Znas ti ko ce te uvijek pamtiti.
Budi mi jak, jer sam te uvijek pamtila kao takvog.
Budi mi jak, jer znas da si bolji od svakog.

Odavno me, majko, laznim njeznostima ne mozes prevariti.
Bile smo, ostale i ostat cemo svaka na svojoj obali.
Nema tu puno filozofiranja.
Tebi je uvijek ilo draze da ti djeca budu poznata zbog necega, bilo da su to casovi glume, plesa ili violine.
Ne, majko, ti nikad nisi pitala mene kako se osjecam, da li mi fali nesto i da li trebam nesto.
Imala sam ja, majko, svega u zivotu, pocevsi od skupih dizajnerskih haljina, ili stikli koje su kostale po nekoliko stotina maraka.
Imala sam ja, majko, sve materijalno, ali mi je ljubav tvoja falila.
Materijalne stvari najbeznacajniji su dio ove nase jednacine.
Meni je trebao majcinski zagrljaj kad mi slome srce svojim komentarima i uvredama.
Meni je trebao tvoj zagrljaj da zalijeci slomljeno srce i prvu ljubav.
Dobila ga nisam nikad, i oprastam ti to.

Majko, ti ne znas koliko zaboli kad cujem da nisi ponosna na mene.
Majko, ja svoju djecu nikada necu ovako tretirati.
Nikada necu reci da nisam ponosna na njih.
Ponosna cu biti.
Ponosna sto su moja djeca. Sto bas ja imam tu srecu da imam tu djecu. Sto su bas ta djeca i djeca covjeka za kojeg sam se udala, covjeka kojeg volim.
Zbog toga cu biti zauvijek ponosna na njih.

Majko, ovim te podsjecam na mnogo stvari, a umnozit cu ga na stotine primjeraka da uvijek citas isti sadrzaj kad mi bude tesko.
Ljuti se, kuni, psuj do mile volje - ne dotice me.

Hvala ti sto si me uvijek oblacila kao princezu, da se zna da je tvoja kcerka odrasla u raskosi, a nemas pojma koliko mi to ustvari nije znacilo kad me prvi momak ostavio, ili kad sam prvi put dosla s modricama od njegovih udaraca kuci.

Rodila si pametnicu, ali ne brini, to su geni tvoga muza; nikako tvoji.
Zar si stvarno mislila da cu krenuti tvojim stopama? Odgovori sebi, meni ionako vise ne moras.

Uloge su, majko, zamijenjene.
Sad ga igram glavnu ulogu u monodrami koju si ti rezirala, koju ti gledas i koja je namjenjena samo tebi.

Kako god, ja tebi, majko, oprastam.
Oprastam, ali ne zaboravljam.
Oprastam zato sto vjerujem da cu jednog dana doci pred Boga, onog Boga u kojeg nikad nisi vjerovala, a on ce meni oprastati moje grijehe onom mjerom kojom sam ja oprastala drugima.

Neke rijeci ne mozes progutati, ma koliko meda po njima stavio.
Na neke stvari ne mozes zazmiriti, jer slijep se nisi rodio..

O cemu da pricamo?
O svim lazima ili o tome kako si mi slomio srce?
Jel to ono o cemu ti zelis da pricamo?
Glupa sam sto sam te pustila da me gazis, i jos gluplja sto se nikad nisam pozalila na to.
Glupa sam sto sam se uvijek trceci vracala tebi, a ti si samo htio da igras igrica sa mnom, dok sam ja ustvari htjela biti s tobom.
Nadam se da ona moze da podnosi govna u svom zivotu, jer ti nisi nista drugo sem toga.

Cesto me pitaju falis li mi.
Falis mi mnogo.
I oni ne znaju uopce koliko se pateticno osjecam jer ne znam da li i ja tebi falim.
Koliko moram nositi patetike u sebi da mislim da i ti osjecas isto.

Ja vise ne umijem sve razumijeti.
Vise ne umijem stalno se boriti, a nikad ne uspjeti.
Ne umijem vise u ovim sitnicama naci pravu srecu.
Tebe vise nije ni briga.
A ja sutim, jer ne znam vise sta da kazem.
U ovim danima umijem samo da otplacem i odsutim sve sto smo imali i sto smo izgubili.
Oko mene sve suti.
I telefon suti, i sutjet ce, jer tebe nije briga.
A ja cu biti izgubljena jos vise.
Nasi zivoti ce nastaviti da teku jedan pored drugog, ne dodirujuci se.
Nasi svjetovi bit ce blizu jedan drugog, a opet ce to biti dva svijeta pusta i nedodirljiva.
Mozda se nekad opet nadjemo.
Mozda nikad.
Ali ja nikad ne bih mogla nasu stranicu iskinuti iz ove svoje knjige proslosti.

Za tebe su me vec svakako prestali pitati.
Nekad se jos poneko nadje pa pita gdje si.
A ja odsutim to. Ne kazem nista.
Sutnja je moj odgovor na sve sto ima bilo kakve veze s tobom, jer ja drugacije ne umijem, sem da te jednostavno poslije svega odsutim.
Sutim, jer drugacije i ne znam da se smirim.

Za ovaj nas promasaj ne krivim vise nikoga.
Ni nebo, ni tebe, ni sebe.
Duboko vjerujem da svi dobijamo ono sto zasluzimo.

Postalo mi je pomalo prazno u grudima.
Gdje god se okrenem, trazim tvoju sjenu i tvoju ruku.
Trazim ritam tvojih koraka, iako nisam znala kuda ce me odvesti.
Bojim se da cu opet postati nesretna i da cu tugovati, a to ne zelim.
To bi me unistilo.

Ti si jednostavno pustio da se stvari desavaju bez razmisljanja o njima.
Nije te bilo briga nizasta osim za svoje sebicno, jeftino uzivanje.

Opet pocinjem biti tuzni pisac svojih djela.
Uskoro ti je rodjendan, a ja cu biti praznih dzepova i prazne duse.
I kad napravim spisak svojih zelja i nadanja, i kad na njega stavim sve sto imam, opet ne mogu da zakljucim to, jer nema tebe.

Ova moja bol je bol bez suza, plac bez jecaja, i vrisak ocaja.
Nemoj nikad dopustiti da se na sretne izraze nasih lica nahvata paucina. To je sve sto ti zelim za rodjendan.

Vidis, doslo je vrijeme bez tebe.
Nisam te zaboravila, ni slucajno.. Samo ti se vise ne nadam.
Nakon mnogo proplakanih noci, nakon mnogo noci u kojima sam sjedila na postelji u mucila se sa krivicom i kajanjem, zbog tebe-svanulo je.
Zivot je zasta krenuo dalje.

Jos uvijek mislim dobro o tebi.
Ali samo ponekad pozelim da ti bude kao meni.
Da se nocima mucis sa svojim najgorim neprijeteljem-svojom savjesti.
Ne, ne zelim ti losu sudbinu, i los zivot.
Zelim ti sve najbolje. Ono sto se samo pozeljeti moze nekome koga bezuslovno i bezmjerno volis.
Nekome koga si bas sinoc pustio da ode.
Dalje stvarno ne bih imala sta da ti predbacim.
Sve sto sam imala nabila sam ti davno na nos, ali tebe to ocito nije zanimalo.. Mozda tu i pocinju svi nasi mnogobrojni problemi.

Kako god.
U moj zivot je usetao tiho i bez kucanja neko cije rijeci poslije mnogo vremena znace i imaju smisao.
Spasio me je.
Od tebe. Od sebe same.
Nisam se okrenula. Nisam ga uporedila s tobom, on je zasluzio puno vise od usporedbe sa muskarcem koji nije znao kako da me sacuva.

Ja sam dobila svoju slucajnost zbog koje je, odjednom, sve postalo nebitno.
Pa cak i ti, i sav moj bol i patnja.
Vise se ni suza, ni bola ne sjecam, ali sjecam se tebe. Onakvog kakav si bio. Savrsenog i, nekad, mog. Uvijek ce te slike ostati u mojoj glavi, bez obzira gdje budemo za nekoliko godina.
Kad si otisao, ostavio sve i napustio me, mislila sam da u moj zivot vise nikad nece useliti novi koji ce zaista biti vrijedan ljubavi i borbe, pa evo.. Desilo se upravo to.
Nista se nije promijenilo, a sve je postalo puno bolje. Zbog njega.
Na trenutak sam pomislila da li sam ja toliko dobra osoba da ga zasluzim, ali jesam.
Nakon toliko kisnih dana, ja sam nasla svoje sunce.
Ja sam zasluzila mirnije noci bez jastuka natopljenog suzama.
Zasluzila sam ljepsa jutra, bez oteknutih ociju i modrih podocnjaka.

Ne volim ga.
Mozda ga nikad i ne zavolim.
Kako sam tebe voljela ne voli se jednom u zivotu.. Tako se voli jednom u hiljadu zivota.
Bila bih malo sebicna kad bih trazila da mi se takva ljubav ponovo desi.
Dovoljan mi je drhtaj, pogled i stisak ruke.
Meni nista drugo ne treba, samo neka ga tu..

Tebi nikad necu prestati da pisem.
Pisat cu tebi i pisat cu njemu.
I voljet cu te kroz pisma, a to je nista i sve.
I mozda necu znati da napravim svoj septembar u januaru, mozda necu imati snage, mozda ce mi faliti hrabrosti, volje. Mozda sam jednostavno umorna..
Vrijeme ce znati vratiti moj septembar. Sve to ima svoje razloge..

Vrijeme sve donese, vrijeme je cudo.
Ali nije ono donijelo spas.. Ljubav je.